forum.dirty-dozen.de

[lavendercherida]

Često se znam uhvatiti kako razmišljam o tome koliko je život zapravo čudan. Evo me, trideset i tri godine, arhitektica u Zagrebu koja svoj dan provodi između crteža, betona i rokova. Posao koji radim volim, ali istina je da on ume da bude iscrpljujući na način koji je teško objasniti nekome tko ne radi u kreativnoj industriji. Ponekad je najteže doći kući, isprazniti glavu i osjećati se kao osoba, a ne kao produkcijska jedinica. Tako sam jednog utorka, nakon noćnog sastanka s investitorom koji se odužio do dva ujutro, otkrila jedan sasvim novi svijet.

Nisam oduvek bila sklona klađenju ni bilo kakvoj vrsti igara na sreću. Zapravo, bila sam skeptična prema tom cijelom konceptu. Meni je to uvijek djelovalo kao bježanje od realnosti, način da se ljudi zavaravaju. Ali eto, život ume da iznenadi. Tog jutra, kada sam došla kući, bila sam previše umorna da zaspim. Automatski sam posegnula za telefonom, listajući društvene mreže bez ikakvog cilja. I tada ugledah objavu prijateljice s faksa koju nisam čula godinama. Dijelila je screenshot dobitka, ne velikog, ali dovoljnog da mi zapne za oko. Pisala je kako se igrala iz dosade i kako je to bio ""najbolji uvod u slobodan dan"". Nasmejali smo se u komentarima, a ona mi je u poruci poslala preporuku. Rekla mi je da jednostavno pogledam vavada hrvatska, jer joj se sviđa jednostavnost sučelja.

Iskreno, prvo sam pomislila da je to previše komplikovano. Sve te platforme, registracije, verifikacije... Zvučalo mi je kao još jedan administrativni posao. Ali ne mogu reći da me nije zanimalo. Uglavnom, odlučila sam probati. Ne zbog novca, nego iz čiste radoznalosti. Htjela sam vidjeti je li to zaista zabavno ili je samo još jedna prazna priča. Kada sam napokon našla snage da odmorim od zahtjeva, kliknula sam na link i u roku od deset minuta imala otvoren račun. Bilo mi je smiješno kako jednostavno sve ide. Nisam imala visoka očekivanja.

Prvi put sam igrala tek kasnije, uveče. Da budem iskrena, uopšte nisam razmišljala o taktici ili velikim dobicima. Htjela sam vidjeti kako to funkcionira dok jedem večeru. Odlučila sam se za jednostavnu igru s kartama. Ulog je bio mali, čak i smiješan, ali sam osjećala ono čudno uzbuđenje u stomaku kada je karta počela da se okreće. Nisam znala šta da očekujem. Taj kratki trenutak neizvesnosti, taj trenutak kada se sve zaustavi i samo gledaš u ekran, učinio je da zaboravim na svoje umorne oči i na papire koji su me čekali na radnom stolu. Na moje iznenađenje, dobitak je bio mali, ali je taj osjećaj bio nevjerojatno ispunjavajući. Nije stvar u tome da sam zaradila, nego u tome da mi je glava bila potpuno prazna od svih briga. Tada sam shvatila da je to meni potrebno. Ne igra sama po sebi, nego taj prekid.

Kroz naredne nedelje, ovo mi je postala mala večernja rutina. Ponekad bih otišla na vavada hrvatska samo da provedem desetak minuta opuštajući se. Smijala sam se samoj sebi kako od toga pravim ritual, ali nije bila riječ o ritualu, već o trenutku predaha. Naučila sam da ne jurim za gubicima, nikada nisam pokušavala da se ""vratim"" ako izgubim. To je ključna stvar koju svi pričaju, ali rijetko ko je se pridržava. Ja sam jednostavno uživala u igri kao u društvenoj igri s nepoznatim ishodom. Kao kada bacaš kocku u Monopoliji, ali ovde postoji opcija da te sreća zaista pogleda.

Međutim, postoji jedan slučaj koji ću posebno upamtiti. Bilo je to prije par mjeseci, kada sam se vraćala s poslovnog puta. Bila sam iscrpljena nakon dana provedenog na gradilištu, punog buke i prašine. U autobusu za Zagreb, nisam imala internet osim mobilnog. Kako bih ubila vrijeme do kuće, ušla sam u igru na telefonu. Bila je to neka automatska igra s voćem, ništa posebno. Ubacila sam malo novca koji sam imala na računu, više iz dosade, nego iz želje za zaradom. Klik, klik, klik. Sve je bilo brzo i bez emocija, sve dok se na ekranu nije zaustavilo nešto što nisam očekivala. Igra je počela da treperi, a brojevi na saldu su rasli. Nisam vjerovala svojim očima. Iako nije bio astronomski iznos, bio je dovoljno velik da pokrije moj cijeli doprinos za novi bicikl koji sam planirala već mjesecima. U tom trenutku, u tom autobusu, glasno sam se nasmijala. Ljudi su me gledali, a ja sam samo mahala glavom, jer sam znala da taj dobitak neće promijeniti moj život, ali će mi omogućiti jednu lijepu želju.

To iskustvo me je naučilo nečemu dubljem. Vjerovala sam da sve u životu može da se kontroliše planom i trudom. Radila sam kao arhitektica, gdje svaka linija mora biti savršena, svaka mjera precizna. A onda mi je ova igra, koliko god banalno zvučala, pokazala ljepotu potpune nepredvidljivosti. Ponekad stvari jednostavno krenu tvojim putem bez ikakvog razloga. Ne moraš biti savršen, ne moraš zaslužiti, jednostavno se dogodi. I obrnuto, ponekad izgubiš iako si sve uradio kako treba. To je taoizam s kojim sam se konačno pomirila. Naučila sam da prihvatim da je život jednim dijelom kocka, a drugim dijelom naš rad. Shvatila sam da nema potrebe da ti neki loš dan uništi veče i da je važno znati odvojiti ono što je bitno od onoga što je trenutna emocija.

Umjesto da se ljutim na okolnosti ili da krivim sebe kad nešto ne ide, sada lakše prelazim preko toga. Ta igra mi je postala mali simbol te filozofije. Zato i danas, kada osjetim da me posao guši ili da mi je dan pretežak, znam da sjednem za laptop ili uzmem telefon. Ne uvijek, ali ponekad. Uživam u tom bijegu koji mi prija, a koji nema veze s alkoholom ili prejedanjem. Jednostavno si damo trenutak predaha. I da, još uvijek znam otići na vavada hrvatska, ali sada bez grča, bez želje da se nešto dokaže. Bitno mi je da znam kada stati i da mi je igra zabava, a ne teret. Moj glavni zaključak je jednostavan: ne morate pobjeđivati da biste bili sretni. Ponekad je dovoljno samo pustiti da vas struja nosi malo, pa vidjeti gdje će vas izbaciti. Taj osjećaj je najljepši dio svega.